Dobrodošli na moj blog
Sanjala sam kako me svojim rukama privijaš uz sebe.. Osjećam toplinu tvoga tijela, osjećam tvoje usne na svom vratu. Ahh, tako sam sretna i zaštićena.
Želim ti reći koliko te volim, ali ne mogu, riječi ne izlaze.. Stegla sam tvoje ruke koje su pomno bile obavijene oko moga struka i zaželjela želju. Zaželjela sam da nas ništa više ne rastavi.. Ali rastavili su nas, rastavili su nas u javi, ali i u snu.. :(
Sišao sam do izvora. Devojčica se prenula
kao da vidi avet.
„Napokon ste se rodili“, reče i pokaza rukom
na moje lice u vodi. „Već danima vas tu
nalazim“.
I ja sam stajao zbunjen. Ona je videla mene,
ja sam video nju. Znači da se mi zajedno,
na istom mestu stvaramo, iz mozga ove
planine.
Zemlja nas zajedno misli.
Nisam bio uobražen kao neki dečaci u
petanestoj godini i pošteno sam priznao da
je sve to za mene teško i nerazumljivo.
Ona se nevešto osmehnu: „Pobrkali smo
snove. Sad ćemo se zameniti.
Vi meni vratite mene, ja ću vama vratiti vas“.
Nedjelja, taj sumorni i dosadni dan... prolazi!
Ahh, to znaci da sam izgubila još jednu cijelu sedmicu..
Znam, proći će i još jedna, i još jedna i ostat će toliko nedorečenih riječi.. Ići ću ovako u nedogled, lutat ću pustim ulicama bez kraja.. Sa svakim novim korakom, novom svjetiljkom koja će mi bojažljivo osvjetljavati put, imat ću novi odgovor, novu ideju, novu želju.. Sa nestrpljenjem ću isčekivati novi dan, al NOVOG dana neće biti. Sutradan će sve biti isto.
Ostat će pogledi koji mogu da znače SVE a na kraju i ništa..
Ostat će želja..
I na kraju, ostat će mnogo toga nedorečenog...
...I tko nas stvori baš jedno za drugo,
Bog ili Usud, primismo to hladno.
No, mi smo usred magičnoga kruga
i ukleti, odjednom, iznenadno.
Zgrozi nas sreća, ta tjeskobna tuga,
mi padamo, dva sidra, mirno na dno!
Ne, ovo nije slučaj, ni ljubav ni nježnost,
nad nama vlada samo Neizbježnost.
„On mi došanu: „Draga, podigni oči tvoje.“
Ja ga surovo prekorjeh i rekoh: „Odlazi!“ ali se on i ne pomače s mjesta.
Stajao je preda mnom držeći obje ruke moje. Rekoh mu: „Ostavi me!“ ali on ne ode.
Priljubio je svoje lice uz moje uho. Pogledah ga i rekoh mu: „Neka te je sram!“ ali on ne hajaše za to.
Njegove mi usne dodirnuše obraz. Uzdrhtah i rekoh mu: „Drznuo si se i suviše!“ ali on nije znao za stid.
Udjenu u kosu moju jedan cvijet. A ja mu rekoh: „Ne pomaže ti ništa!“ Ali on stajaše tu nepomično.
Skide vjenac sa moga vrata i ode. A ja plačem i pitam srce svoje: „Zašto se ne vraća?“
Luda sam za tobom, al ovo i jeste vrijeme ludih...
Ne znam kako smo došli do tog, i ne želim da znam.
Samo želim da se sve vrati na staro, ili ne?
Možda ipak želim da te istjeram van iz svog srca, duše, čitavog tijela.. Želim da ostanem prazna,
možda ću tada biti sretna..
Ali ne, prolaziš mi kroz vene kao najžešći otrov, opijena sam tobom.. Jednostavno, ne mogu te zaboraviti!
Možda sam samo opsesivna, da to je to.. ili ne?
Možda sam zaljubljena? Neee, to je (ne)moguće!! Kada te imam, ne želim te, kada te nemam, čeznem za tobom. To ne može biti ljubav!
Iako čuvam, negdje duboko u sebi odgovor i riješenje svega ovoga, ja ga ne želim znati, puštam sebe da patim.. A to je "najlakše"..
Prokleta sam!
"... Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva samo jednom u svom životu, ljepše nego bilo koji drugi stvor na ovoj Zemlji. Od trenutka kad napusti gnijezdo ta ptica traži trnovito drvo i nema mira dok ga ne nadje. Uvuče se medju njegove isprepletene grane i pjevajući, nabode svoje tjelo na najduži, najoštriji trn. Dok umire, njen bol prerasta u pjesmu daleko ljepšu od pjesme slavuja ili ševe. Cjena te predivne pjesme je život, ali čitav svijet zastaje da sluša, a Bog na nebu se osmjehuje. Jer ono najbolje što postoji, može se dobiti samo po cjenu velike boli.. ili bar tako legenda kaže..."
Od svega ostaše samo uspomene od kojih se pobjeći ne može. Čak i kad bi znali put što vodi u zaborav, mi ne bi pošli njim. Već se uvijek istom stazom vraćamo što vodi do mora uspomena.. I uronimo u te talase koji nas miluju, nose i vuku u dubine... I plovimo, plovimo ka onim nekim dalekim, nedostižnim obalama što nas svake noći zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se plašimo da ćemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena. A kada se pogledamo u ogledalo... vidimo ispod očiju nekoliko sitnih kapi.. blistavih.. slanih.
Zašto ljudi donose odluke?
Vjerovatno da bi se kasnije mogli kajati što nisu izabrali drugu opciju.. Ja sam bila uvjerena da nikada ne griješim, da uvijek biram onaj pravi put sve dok nisam napravila pogrešan izbor.
Po prvi put u životu se kajem.. Kajem se što sam zbog obične gluposti izgubila nešto što mi je bilo jako drago... nešto što me činilo sretnom i zadovoljnom. Tada sam bila suviše slijepa da shvatim da se ono nalazi ispred mene. Za svoju sljepoću ću vrlo rado ispaštati, samo zbog toga da mi se ista greška ne ponovi još jedanput.
Ljudi griješe tako što nikada ne vide ono dobro što se nalazi pred njima već traže nešto još bolje (u mom slučaju bolje od najboljeg nije postojalo).
Obično kasno shvatimo šta gubimo, al to u većini slučajeva bude prekasno..
Znam da više nikada nećemo imati ono što smo imali za ovih par mjeseci, niti ćemo biti blizu toga..
Što se tiče mene, neću biti tužna jer tugu ne želim da poznajem, naprotiv, bit ću sretna i rado se sjećati tebe.. nas...
A ti, budi dovoljno jak da mi vratiš za bol koju sam ti nanijela!!
